Đorđe Balašević
ČOVEK SA MESECOM U OČIMA
Sumoran i nem, jablan gromom razvaljen
Zagledan u čašu preduboku
Bio mi je stran i naizgled normalan
Al tad mu spazih odraz meseca u oku
On me oslovi : Pa, kako idu poslovi
Ma idu, progunđah, u vražjeg vraga
Nato on planu naprasno
Odmeri me sablasno
Nemate vi pojma, braćo draga
Ne znaš ti šta znači ubiti grad
Ne znaš ti bauke kaljavih rovova
Ne znaš ti šta znači spavati sad
Kad sklopim oči, ništa osim tih krovova
Kada sklopim oči nebom naiđu mobe
Zamirišu gostinjske sobe, nebom svadba odzvanja
Kada sklopim oči nebom promiču lica
Zatreperi roj tamburica, Dunav sever odranja
Zverko ludila, što si se probudila
Crni ti je princ poljubac dao
Al neću se stideti što Boga neću videti
Jer to i nije Bog kojeg sam znao
Ne znaš ti, nema oslobođenih
Svaku tišinu mi granata prošara
Spašen je taj prvi pogođeni
A svi su drugi večni taoci košmara
Kada sklopim oči nebom naiđu lađe
Zvona, lavež, komšijske svađe
Miris svežeg oranja
Ali kada svane, vetri s reke zacvile
Znam, to tuže vodene vile
Dunav taman odranja
Priložio: Tomislav Petrović